09
ponedjeljak
siječanj
2012
O da, na greškama se uči
Savršeno i potpuno točno, no ipak u ovoj staroj narodnoj nedostaje ono „vlastitim“.
Kada sam počela pisati ovaj blog, a ima tome već podosta vremena, nisam mislila da će biti ljudi koji će misliti da je moja jedina i primarna životna misija dobiti još jedno dijete. Da, to mi je i tada bilo i sada jest izuzetno važno, no nekako bi normalan čovjek trebao znati da imam i život izvan ovog bloga. I izvan svojih želja. Onaj stvarni život gdje se nalazi i obitelj, posao, prijatelji. No eto, pogriješila sam. To se vrlo lako može vidjeti po nekim komentarima ispod mojih objava.
No pustimo sad to.
Zašto ova tema? Pa kao što rekoh na početku….pisanjem ovog bloga sam znala da će jedan, i to vrlo ranjiv dio mog života i intime biti vidljiv svima. Znala sam. Namjerno dijelim svoje trenutke života ovdje, namjerno. Na neki način se tako ispušem, na drugi njegujem svoj smisao za pisanje, na treći pomažem nekom da se lakše nosi sa sličnim problemom i u krajnjem slučaju, ponekad se netko na meni ovdje istepe, pa znam da sam nekoj duši pomogla da izbaci svoje frustracije i da joj je sada sigurno lakše.
Ista ta misao vodilja me nosila kada sam pristala novinarki ispričati svoju priču, koju je i sama našla ovdje, na mom blogu. Znala sam da će biti onih koji će mi se diviti, onih koji će me žaliti, onih koji će me popljuvati – sasvim sam navikla na sve to. Spremna sam na to od prvog dana ovog bloga. Uvijek će biti onih koji odobravaju to što činiš i onih koji to ne odobravaju. Uvijek je bilo različitih svjetonazora, pogleda na svijet, načina odgoja i odrastanja i to je tako i tako mora biti.
No na jedno nisam bila spremna. Nisam bila spremna na laž o sebi.
Cijela ta priča je trebala biti samo jedna ljudska sudbina, prikaz nečije osobnosti, upornosti, nešto što će onima kojima je potrebno dati nadu, onima koji takve stvari osuđuju materijal za diskusiju….ali nikako nije trebala biti laž o meni.
Tekst sadrži moje osobne podatke i podatke mog supruga. Činjenicu da smo bili na 20 postupaka medicinske oplodnje. Činjenicu da kod nas jedan takav postupak košta 15 – 20 tisuća kuna. Činjenicu da želimo curicu. Činjenicu da imam dvoje skoro odrasle djece iz prvog braka. Činjenicu da u drugom braku već skoro 6 godina ne ide. Činjenicu da poznam ženu koja je uspjela iz 21. postupka i činjenicu da ne odustajemo. Na kraju je i jedan naš liječnik prokomentirao da ne zna nikoga tko je toliko puta bio na medicinskoj oplodnji. Za to ne mogu garantirati da je činjenica. Ali ovo sve što stoji u tekstu je činjenica i sve su sasvim točni podatci.
E sad ćete se vi pitati – pa dobro što je onda tu laž? U principu i teoretski ništa.
No kakvu sliku sve te činjenice daju o meni i mom suprugu jer nisu potkrijepljene objašnjenjem je jedna sasvim druga priča. U ovih par rečenica koje ste mogli u tom tekstu pročitati možete jedino doći do zaključka da ako sam ja imala 20 medicinskih oplodnji, a kod nas jedna košta 15 – 20 tisuća kuna, najjeftinija verzija u kojoj smo mogli proći iznosi 300.000kn. Dakle, ja sam ili fucking Rockefeller ili totalno poremećena osoba kad sam u stanju toliko novaca odvojiti za nešto imaginarno što može ali i nemora biti. Jebeni kockar do boli. Naravno da nigdje nije navedeno da je to cijena stimuliranog postupka u kojem koristiš lijekove za stimulaciju. Da 6 takvih postupaka plaća HZZO. I na kraju da sam ih ja imala 5 u Hrvatskoj (dakle plaćenih), da imam još jedan za iskoristiti i da sam financirala samo jedan jedini i to onaj u Mariboru a da su svi ostali bili iz prirodnog ciklusa gdje se ne koriste medikamenti. Čak ne bi ni taj u Mariboru koristila, da nije nakaradnog Milinovićevog zakona i da se nisam bojala da se moje jajne stanice ne bacaju. No u komentarima ispod tog teksta sam čak i ubojica koja ubija svoje fetuse. Mada nikad nisam bacila ni jednu jajnu stanicu koja nije živo biće ni u jednoj religiji i vjeri ovog svijeta, a svaki zametak koji sam uspjela dobiti je vraćen u mene. No, to nigdje ne piše i naravno da sam ubojica.
U tekstu je nadalje navedeno kako sanjamo curicu. Naravno da sam sebična krava kojoj nije bitno kojeg je spola nego bi i birala i još me se proziva „a bil ona ikad posvojila retardirano dijete?“, jer nije napisano kao što je i dogovoreno i kao što i piše negdje u prvim postovima ovog bloga, kako smo i muž i ja sanjali sličan san i kako se rodila Laura iz jednog običnog sna. Naravno da nije bitno hoće li naše djete biti muško, žensko ili dvospolac. Laura je moj san iz kojeg se rodila ideja o našem djetetu i to je sve.
Pa sam onda optužena da sam do sada za sve te novce mogla posvojiti malu četu, no ja se zaista ne volim baš ljudima pravdati, no isto tako ne volim pisati baš sve što se u mom životu događa, no očito da neki misle da se i fukati trebam tu na blogu, kako bi bili u toku sa svime što ja činim ili ne. Pa iz toga proizlazi činjenica da vrlo mali krug ljudi zna da smo krenuli u proceduru udomoljavanja šestogodišnje djevojčice sa posebnim potrebama. A retard može biti samo osoba koja se može tako izražavati. Zašto to nismo izgurali do kraja? Zato jer su njeni roditelji odlučili kako je njihovom djetetu ipak bolje u Dugavskom domu i to bi joj bio preveliki emocionalni šok. Naravno, djetetu nije šok što se rodilo sa pola kralježnice i sa četvrtinom želuca što je uzrokovao materin alkoholozam i narkotici koji ne izlaze iz tijela njenog oca, no eto, ti ljudi to mogu odlučiti i vi ostajete bez duše kojoj ste mislili podariti malo života.
Pa hajmo sad preći na nešto sasvim deseto. Zaboravivši da sam uopće netko tko se bori sa neplodnosti ili udomljavanjem.
Vrlo malen krug ljudi zna da sam volonter Volonterskog centra Zagreb, FB humanitarac, da preko vikenda kupujem hranu za pse o vlastitom trošku i o vlastitom trošku putujem do azila te hranim i utopljavam životinje. Da sam samo u prosincu donirala odjeće, obuće, hrane i higijenskih potrepština za 3 nesretne obitelji a vi računajte koliko je to pretvoreno u novac, jer neki ovdje jako vole računati.
Da sam prije dva sata poklonila novi, neraspakirani ipod dijetetu koje ide u specijalnu školu, kojemu je mobitel , mp3 i ipod bio samo daleki, nedostižan san. Da sam donirala školski pribor udruzi oboljelih od tjelesnih bolesti kako bi se mogli kreativno izražavati, da sam napuštenoj djeci u domovima pakirala skromne poklone za pod bor.
E pa možete mi reći da sam ružna, bezobrazna, bahata, lijena, čudna, pokvarena, da smrdim…bilo što. Ali ne možete mi reći da sam sebična gadura. E ne možete!
Sebičan je svak onaj tko se usudi komentirati moj život skrivajući se iza XY imena. Svak koji meni soli pamet o moralu i dobroti, dok se doma skriva od vlastitog sebe ne usuđujući se učiniti nešto konkretno za sebe i druge. Pun mi je kufer takvih pametnjakovića.
No eto, moj grijeh, moj preveliki grijeh što sam nasjela na priču – i ovime čete učiniti dobro dijelo, pa sad moram i malo progutati govna.
No kad sve to sameljem u glavi i srcu sjetim se opet jedne narodne i opet mi nekako bude lakše i opet budem ponosna na sebe i mislim si – spomenuti narode, tko te hebe! Ne ljutiš me, žalim te!
Glavu gore! Ima i one vrste, srest ćeš ih, koji čitaju iz očiju kako ti srce kuca. Njih vrijedi čekati!
A onim drugima se nasmiješi, mahni i odi. To je sve što od tebe zaslužuju. (narodna)
komentiraj (3) * ispiši * #
30
petak
prosinac
2011
Sretna Nova 2012. godina prijatelji moji
Moj mali poklon svim čitateljima mog bloga i svim mojim prijateljima 
komentiraj (4) * ispiši * #
21
srijeda
prosinac
2011
Moja Božićna lista želja
Ovih dana po blogovima, portalima i društvenim mrežama sve prepuno lijepih Božićnih sličica, dobrih želja, kolača, ukrasa, veselih statusa.
No, puno je i tužnih statusa mojih dragih prijateljica koje već godinama čekaju jedno te isti poklon i svake godine iste misli molećivo stavljaju na listu želja.
I ja sam jedna od njih, no obećah sebi da tužnih statusa i cendranja više neće biti. Zašto?
Zato jer ove godine uopće ne želim istu želju pod bor. Ovu godinu želim prstohvat snage za dalje,
kutijicu punu optimizma, svakodnevni osmjeh na svom licu, žlicu vjere u sebe i veliku kutiju sreće za moju obitelj i prijatelje.
Ako se okrenem i pogledam iza sebe, ova godina je bila uspješna utoliko što oko sebe i dalje imam ljude koje volim i srce koje je i dalje puno želja. Osoba sam koja ne živi ako nema cilj, a ja cilj i dalje imam. Sigurna sam da ću zbog toga veselo ući u godinu pred nama.
Sekunde, minute, godine prolaze. Taj proces se zove „moj život“. Ne bi si smjeli dozvoliti da nas brojanje tih ritmičkih koraka proguta. Trebali bi veselo hodati usporedo i uz cestu skupljati sve one slatke plodove koje nije zaprašio jureći kamion. Isti su kao i oni prašnjavi, no ne trebate se truditi oprati ih.
Možda ćete žaliti što niste pokupili baš sve, ali ćete biti sigurni da ste si ostavili i nešto za drugi put kad budete onuda prolazili. A proći ćete sigurno još koji puta tom cestom. Možda ne zbog istog razloga ali sigurno ćete proći. I biti ćete sretni što plodova još ima.
Dragi moji, ne prepuštajte se malodušnosti u ove prekrasne blagdanske dane. Pojedite omiljene kolače, izađite i prošećite kroz okićeni grad. Pustite si omiljenu glazbu, zaplešite po sobi. Darivajte sitnice, to veseli i darivatelja i onoga koji poklon prima. Popijte čašicu omiljenog pića i osvrnite se oko sebe. U toploj ste sobi, krevet miriši na voljeno biće. Nemate pojma koliko ste u stvari sretni.
Ne dozvolite si da vas proguta tuga jer njoj ovdje i u vama mjesta nema.
Tuga je zapela u očima djece koja ne znaju što je Božić i koja skupljaju mrvice hrane ispod nekog štanda prebučne tržnice pune muha. Zapela je u majkama čija djeca umiru od gladi u njihovim zagrljajima. Ukopala se u toliko mjesta i u toliko srca da više nitko ne zna kako je iskorijeniti. Otjerajte tugu, jer nije joj mjesto kod vas.
Napunite srce i dušu željama i krenite kroz Božić ponosno i sretno.
I ne zaboravite među svoje želje staviti i pokoju za sve ove tužne ljude koje sam spomenula. I pomno birajte želje jer bi vam se mogle i ispuniti…..
komentiraj (2) * ispiši * #
09
srijeda
studeni
2011
2WW
Ovaj naslov sam ukrala od jedne moje suborke. Koliko god ukazuje na patnju kako god da ga protumačite, u meni je izazvao smiješak. Baš mi je to nekako bilo simpatično.
Prva pomisao je svakako na 2. svjetski rat iliti 2. world war. No, kod moje suborke je to bilo nešto sasvim drugo a opet na neki način jednako dramatično, kao i kod svih nas koji se borimo sa 2WW.
Nakon svih psihičkih i fizičkih priprema, onda kad misliš da je najgore prošlo, u stvari tek najgore dolazi.
Jest da se ja u zadnje vrijeme sasvim solidno nosim s time i nekako mi dani prolete u zanimaciji oko posla, djece, kuće, psa. No bar jednom dnevno se misli usmjere k tome i organizam se mahnito počne boriti da to zatomi u sebi i ne misli na ishod.
Kuhajući varivo graha, ispod oka pogledah supruga, te na način kako on pogleda mene, shvatih da i on ima 2WW problem. Jebi ga, naprosto vas obuzme i postane nešto o čemu morate ili razgovarati ili razmišljati.
No ja se ne dam, pravim se da kušam grah i da nije dovoljno slan kako bi skrenula misli, pozornost, temu.
Tepam psu, pojačam radio, ispušem nos. Tipično hinjenje aktualnog i indirektno ignoriranje skoro načete teme.
Pa hajmo onda više ne pisati o tome, nego izdurati, pa onda o svemu razglabati.
Two week wait je u MPO vodama grda stvar ekipo.
komentiraj (6) * ispiši * #
30
nedjelja
listopad
2011
Romantika ili patetika - ustvari, jedna priča za laku noć
Danas mi je draga prijateljica rekla da stvarno dobro odrađujem "posao" majke/odgojiteljice/prijateljice. Sve u jednom. Da bi zaista trebala biti ponosna na svoje sinove.
Ponekad mislim da je zaista tako, ponekad da smo svi skupa krenuli krivim putem. No vjerojatno je sve to draž najtežeg zanimanja na svijetu - biti roditelj.
No, nisam u stvari htjela o tome pisati. Htjela sam pisati o tome koliko je u nama ostalo romantike. One izvorne i urođene ljudskom rodu. One što čuči duboko u nama i pokušavamo je potisnuti da ne padnemo u ponor patetike.
Moje dijete je danas učinilo nešto romantično i nimalo patetično za svoju prvu veliku ljubav pa je to i potaklo moju prijateljicu da to kaže, obje smo se vjerojatno na neki svojstven sebi način raznježile.... a ja sjetih događaja koji je nekako na svoj poseban način ostavio trag romantike u tada vrlo turbulentnom odnosu mene i mog dragog supruga. Ne, nije bila riječ o svađi....no bilo je turbulentno, vrlo. Onako da u mahu postanete svjesni da je nevjerojatno tanka linija između ljubavi i mržnje. No neki drugi put o tome.
Vratimo se na romantiku. Vratimo se na Badnje večer 2005.
U pečnici se, boje karamele, peče komad prasetine. Francuska salata već se odavno hladi. Kolači su gotovi, upravo ih slažem na veliki, svečani keramički tanjur. Crveni stolnjak, nadstolnjak sa imelom i bobicama. Totalno prigodno.
Izlazim na balkon i bacim jedan pogled na grad sa svog 12. kata. Primjetih da vino počinje dobivati kristaliće na vanjskoj strani boce. Valjda neće puknuti od hladnoće a voljela bi da je hladno.
U daljini se čuju djeca i petarde i lavež bukom iznerviranih pasa.
Na mom radiju Božićne pjesme. Dečki kite bor i prepiru se oko zvijezde na vrhu.
Ustvari i više nego prekrasna atmosfera, dan koji volim najviše u godini. Sve je skoro pa savršeno, samo još nedostaje moja ljubav.
Zovem ga na mobitel, ne javlja se. Zovem ga na drugi mobitel, ne javlja se. Već je skoro 7 navečer, već je odavno trebao biti tu.
U stanu je toplo i mirisno, a meni se ježi onaj dio od trtične kosti pa sve do korjena kose.
Što nije u redu? Što se dogodilo?
Ne želim vjerovati da se Božićna zabava u firmi mogla tako oteti kontroli da je on odlučio ovo vrijeme provesti tamo radije nego sa nama doma. A ja toliko želim vjerovati u Badnjak i kako je tada sve predivno.
Osam uvečer, nema ga, ne javlja se na pozive. Pokušavam zatomiti suze kada me dječaci pitaju kada će više ta fina večera.
Mobitel! Mobitel mi zvoni. On je. Javim se.
- Jel možeš izaći na stubište? pita on.
- Mogu, odgovorim dok mi srce lupa sto na sat.
Izađem, čekam. Lift nikako da krene. Što je sad pomislim.
- Pa gdje si? Čekam te. Da siđem dole ako treba šta pomoći nositi? Jesi dobro uopće? Pio si?
- Daj dođi do ovih velikih prozora na stubištu koji gledaju na Sljeme.
- Ok, evo, tu sam. O čemu se radi? Gdje si, brineš me k vragu!
- Pogledaj u smjeru Kustošije, tamo gdje je kuća moje mame ali mrvicu više. Jel gledaš?
- Gledam, ne razumijem, što ti.......PUF!!!!!
Prekrasna crvena raketa obasja nebo, otrči visoko, visoko i rascmolji se kao maslačak kad naglo puhneš u njega.
- Ovo je bilo samo za tebe! Volim te!
E sada me ni vijest da je izbio treći svjetski rat ne bi pogodio kao ova raketa. Suze su prsnule na prljavo staklo stubišta na 12. katu moje zgrade. Ako vam kažem da su mi bale visile skoro do želuca, valjda ću ubiti malo vaš dojam o mojem patetičnom ponašanju u tom trenu, ali bilo je tako kako vam zborim.
I dan danas pamtim svaku kap te rakete. Točno znam na koju stranu je prsnula i kako su se razlile te crvene suzice po nebu.
Eto, to bi bilo to. Moram priznati da mi muž baš ne naginje romantičnim ispadima pa me sama ta činjenica iznenadila u odnosu na njegovo iznenađenje, no, to je ipak svojevrstan dokaz da negdje u nama uvijek čuči jedna mala bočica čiste i izvorne romantike i valjda čeka svoj mjehurić da izbije iz nje ono što obično miruje i čeka, ono čega često nismo svjesni.
komentiraj (5) * ispiši * #
18
nedjelja
rujan
2011
Koliko se beskrajno može voljeti....
Kad smo bili djeca, noću smo se pokrivali poplunom po glavi i mislili, tu smo sada sigurni. Često su nas obuzimale misli, što ako se mojoj mami nešto dogodi. I umirali smo od straha i na samu pomisao na tako nešto, jer mama je uvijek bila simbol svega što u stvari imamo. Najveća utjeha, najveći izvor sreće i smijeha.
Tad smo osjetili prvu ljubav, a kad smo prvi put prerasli zaljubljenost i zavoljeli, mislili smo - to je to, nema od ovoga ljubavi veće!
Onda smo osjetili razočaranje i shvatili da je vrlo tanka linija između ljubavi i mržnje i kupili smo psa za utjehu.
Ah, kako se tek ta predivna stvorenja mogu voljeti....i to je baš neka posebna ljubav. Ne toliko duboka, ne toliko suptilna, ali je prava ljubav i to biće se isto jako, jako voli.
Onda jednog dana postaneš mama i shvatiš da toliko voliš da si spremna sada i za to biće učiniti sve, baš sve.
I to ne prestaje, ne gasi se. Na tren zaboraviš da toliko voliš, pa se onda opet kroz sekunde i bljeskove sjećanja ili nečega što pokrene tu munju, opet sjetiš da bi život dao za svoje dijete. Čak i dok prolazi kroz pubertetske krize, kroz vrtlog odrastanja, čak i dok odraste....dao bi život za svoje dijete. I ta ljubav je daleko, daleko najdublja, najiskrenija i najčišća. Ljubav prema vlastitom djetetu.
No, da li ta ljubav može biti ista i prema tuđem djetetu?
Kako vole majke koje posvoje djecu?
Da li vole koliko i ja?
Uvijek sam živjela u uvjerenju da je to nemoguće. Da se ne može voljeti toliko dijete koje ti netko pokloni, nego dijete koje raste u tebi. I pogriješila sam.
A kako znam?
Postoji jedan anđeo koji nije moj, ali moja ljubav prema njemu je ista kao i prema mojoj djeci. Tada sam shvatila zašto moja prijateljica koja ima posvojenu djevojčicu uvijek govori - Moj anđeo nije rastao u mom trbuhu, ali je rastao odmah u mom srcu. Eto, ima li boljeg argumenta.
I zaista, ja imam djecu koja su rasla u meni i da, imam i djecu koja rastu u mom srcu....ovaj anđeo je jedan od njih....
I ljubav prema njima je jednaka. Volim ih beskrajno i ništa se ne može mjeriti time!
komentiraj (3) * ispiši * #
28
četvrtak
srpanj
2011
Jesam li ja sada sretna? Jesam!
Znate onaj osjećaj kad nešto želite reći a sigurni ste da vjerojatno nećete odabrati pravi tekst.
I onaj osjećaj kad vas puca neki adrenalin a niste ni sami sigurni što je to. Sreća?
Jel to napokon sreća? Mislim, to što osjećate....
Da, vrlo vjerojatno.
Otkud sad to? Iznebuha ili nečim izazvano? Mozda čak i isprovocirano!
Teško je ljudima vjerovati da naša podsvjest čini čuda.
Uvijek se nekako rukama i nogama borimo uvjeriti sve oko sebe da imamo fizički problem, da nas boli, da to ne može biti nešto u glavi. A što ako ipak nismo u pravu?!
Zar nije i bol bilo koje vrste nešto što nam iz glave stiže u organ gdje osjećamo fizičku bol?
Postoji li netko tko može izbrisati iz te točke u glavi impulse koji nam šalju podatke u druge dijelove tijela?
Netko će reći - da, psihoterapeut.
Netko će reći - ne, to je nemoguće.
Netko će reći - da, lobotomija.
Ja ću reći - mi sami, uz malu pomoć hipnoterapeuta.
Uopće neću nikoga uvjeravati u to, nije mi namjera. Samo ću reći - meni pomoglo!
Nisam sigurna želim li vam uopće pisati da trenutno nosim dva jako, jako mala bića u sebi.
Ali vam želim reći da sam sigurna da sam zdrava, dovoljno mlada da još budem majka, da sam rođena sa darom da budem majka kao i svaka žena na ovom svijetu, da ja jesam majka i da ću biti majka još kojem djeliću našeg svemira.
Ja sam rođena s tim darom i iskoristiti ću ga da obogatim ovaj svijet vlastitom djecom.
Da obogatim sebe, svoju obitelj i svemir oko sebe.
More, nešto što me smiruje beskrajno. Odoh se odmarati uz more....
Kad se sljedeći puta javim, obećajem da ću pisati o otkucajima srca mog nerođenog djeteta. A vi budite strpljivi.
I ja sam.....beskrajno...
komentiraj (9) * ispiši * #
28
ponedjeljak
veljača
2011
Veljača - mjesec zaljubljenih...
Danas je posljednji dan veljače. Osjećam da je danas dan kada ovo trebam ovdje napisati. Valjda zato sto je ovaj mjesec bio sav u srcima, crvenom, poljupcima....pun romantike i zaljubljenosti. Svuda okolo. Po izlozima, trgovinama, naslovnicama časopisa, portalima...
Mislila sam ugasiti blog no moj muž kaže da to ne bi volio. Onda neka mu bude. Ako ikome ovaj blog išta znači, ne treba ga gasiti. Njemu znači.
Iskreno, meni je već malo teško pisati o toliko tuge i neuspjeha. Teško je toliko boli vidjeti na jednom mjestu.
Koliko god sam bila uvjerena da ću ovim blogom uspjeti uvjeriti one koji se godinama bore sa neplodnošću da sve se to na kraju isplati, eto nisam uspjela.
Nikako da napišem tu čarobnu rečenicu, tih par prostih i nadasve jednostavnih riječi. A opet, punih značenja i nečeg velikog. Nebeskog.
Danas mi je prvi dan ciklusa i nekad mi je to značilo sve. Novi početak, nova nada.
Danas mi je to samo znak da jos funkcioniram kao žena.
Kad sve zbrojim i oduzmem, teško je više povjerovati da je potrebno više išta učiniti.
Na kraju svega, možda je dobro da netko vidi da nije uvijek bas sve na kraju ružičasto i da ipak čovjek može živjeti i bez nekih ostvarenih ciljeva u životu.
Često sam plakala zbog toga. Još češće tješila druge. Veselila se sa svakom poznanicom i prijateljicom koja je ugledala + na testu. Plakala sa svakom koja je izgubila bebicu. Nadala se sa onima koji još uvijek čekaju. Još uvijek se nadam sa njima ali ne nadam se više svojoj trudnoći.
Boli jako, boli užasno, no znam da vrijeme zacjeljuje i najteže rane. Navikla sam čekati i biti strpljiva pa ću ovo vjerojatno prije dočekati.
Danas sam negdje pročitala prekrasan citat. Ne znam čiji je, ali je prekrasan i savršeno je sve što osjećam u njemu rečeno:
Nisam ja od čelika stvorena, iako ponekad željeznu volju imam, znaš...
Kad zašutim naglo, i tražim na podu mrve kojih nema.....tada sam od stakla lomljivija...
Hvala svima na podršci, komentarima, mišljenju, sugestijama i kritikama.
Ovaj blog je i dalje posvećen jednoj djevojčici iz naslova i bez obzira što je izmišljen, on i dalje živi u nečijem srcu.
komentiraj (15) * ispiši * #
06
nedjelja
veljača
2011
Hm, hm, hm...
Izgleda da imam talijanskih gena....hehehehehe...nije mi taj 17 baš neki sretan broj. A ni stariji sin mi bas nije neki prorok 
Doduše, jos jedna simpatična osoba mi je prorekla uspjeh u jednom od komentara u prošlom postu i u stvari nije da nismo baš sasvim uspjeli, no nešto je opet ipak krenulo po zlu.
Još jedna biokemijska...druga po redu.
A što drugo reć nego - IDEMO DALJE nakon kraćeg odmora 
Voli vas vaša T.
komentiraj (7) * ispiši * #
24
ponedjeljak
siječanj
2011
Kobnost, neizbježnost, duhovnost ili pomoć sastrane
Nekako nemam inspiracije za pisanje u zadnje vrijeme. Baš sam ljenčina. No kako sam u subotu saznala da me neki jako vole čitati i to iz ustiju jedne čitateljice i moje supatnice, osjećam se onda dužnom bar povremeno nešto objaviti. Kažu da ako samo jednom čovjeku namamiš osmjeh na lice, učinio si mnogo. Eto, zato se baš osjećam dobro. Za neke sam fanatik, za neke heroj, no rijetko tko nema nikakvo mišljenje o mojoj priči i to me iskreno veseli. Čak i kad nekome idem na živce, budim u njemu nekakve emocije. A kad u nekome budiš emocije, znači da je na neki način vezan uz moju priču. No, da ne filozofiram i ne ubijem vam volju da čitate dalje, idemo na zanimljiviije stvari.
Naslov! Teško ćete ga moći sami smisleno protumačiti pa ću vam pomoći. U numerologiji broj 17 označava kobnost ili neizbježnost, neki ga tumače kao broj duhovnosti. U Italiji je nesretan broj. No najčešće ga astrolozi tumače kao broj koji znači uspješan život i sreću, ali uvjek uz pomoć sa strane. Eto, nama treba pomoć sastrane kako bi dobili još jednog anđela, pa možda i bude nešto iz ovog, 17. pokušaja. A možda je to samo dio našeg astrološkog putovanja. Vidjet ćemo...
Nakon mjeseci čekanja, nakon što mi se organizam odmorio od svega, nakon skidanja kila na 62, napokon sam dobila sve lijekove za stimulaciju, za onaj „pravi postupak“. Decapeptyl, Menopur – sve skupa 52 ampule u 11 dana. Prvi ultrazvuk pokazao 5 ujednačenih folikula. I drugi isto, pa i treći. Taj treći put je vjerojatno bio neka potvrda da ipak sve ide nekim pozitivnim tokom.
Punkcija pod općom anestezijom. Blaženo!!! Da barem daju toga i za doma. Osamućena ležim na krevetu. Nije mi jasno kako sam dospjela tu, tko me prebacio sa ginekološkog stola u bolnički krevet, da li sam sama odšetala iz sale do kreveta...? Zbunjola totalna. Žedna sam kao pas! Sama, nigdje nikoga na vidiku, kroz maglu čujem zvonjavu telefona i sestru kako se javlja. Ulaze biolog i biologica i čujem kroz težek zrak: „Evo, dobili smo 5 jajnih stanica, ostaviti ću vam na ormariću broj na koji me sutra u 11 nazovite da čujete da li je sve u redu“. I opet mrak...
Nešto se trese. Stvarno se trese. Otvaram oči. Mobitel vibrira pored mog jastuka. Javljam se. Muž. Ništa mu ne znam reći osim da sam užasno žedna i da ću se javiti kad malo dođem k sebi. Pokušavam ustati ali sam još dosta slaba. Bože, koji divan san sam usnula. Sanjala sam da su svi folikuli bili puni i da imamo 5 jajnih stanica. Stvarno divan san. Toliko nikada nismo imali. Ipak, uspijem ustati bez vrtoglavice u nadi da ću pronači biologa da čujem kakvo je stanje brinući se što već nitko nije bio ovdje. Ustanem, potražim pogledom torbu da vidim jel još uvijek ovdje.
Na torbi papirić – 01/xxx-xxxx, nazovite me sutra iza 11. NISAM SANJALA!!!
Da li sjećate one reklame za Cappy pseću hranu kad slatko pseto čim ugleda tu hranu od sreće skače toliko da mu je vlasnik stavio kacigu na glavu da je siroti ne razbije o strop? E tako je izgledao moj muž kad sam mu rekla koliko imamo jajnih stanica.
Sutradan opet znojne ruke i onaj meni najočajniji dio svega – nazvati labos. Najradije bi da me telegramom obavijeste nego što moram odslušati ta dva signala zvonjave dok se biolog ne javi. „Oplodile su vam se tri jajne stanice. Sutra opet nazovite u ovo vrijeme da čujete jel i dalje sve ok, no koliko vidim, trebalo bi biti.“ U mom srcu je tolika tišina, vjerojatno je na tren prestalo kucati. I onda šum krvi koje je opet poteklo kroza nj i moj vrisak sreće. Napokon! Napokon dobre vijesti!
Treći dan nakon punkcije dolazim na transfer. Već poznata lica i moja suborka s kojom već neko vrijeme zajednički plovim kroz sve ovo. Došla sam po svoje mrvice. Vratili su mi dva lijepa zametka, treći ipak nije preživio. I sada uživam, mazim se po trbuščiću, jedem samo zdravu hranu, češće se smijem, veselim se baš svemu. Vjerujem da je pozitiva pola uspjeha.
Preksinoć ležim i gledam film i moj 15-ogodišnjak dođe u sobu, uvuče mi se u krevet, pomazi moj trbuščić i kaže: „Mama, osjećam da smo napokon uspjeli. Nekako, osjećam to. I neće biti žensko, roditi ćeš nam brata. Tako ćeš sigurno uvijek imati jednog muškog od svih nas da ti bude blizu, da te čuva i da ti pomaže kad nekad budeš stara.“ Što više reći.....
Nadam se da oni koji me čitaju, imaju još jednu priču o upornosti i nadi koje će se nekad sjetiti.
Za kraj ću ovdje staviti jedan edukativni filmić koji je napravljen za sve one koji su se tek susreli sa problemom neplodnosti. Nadam se da će im bar malo pomoći na tom teškom putu i dati vjeru da nekad ipak mora doći happy end i da se na kraju upornost ipak isplati. Nadam se da ću ipak na kraju ja biti jedan takav primjer...zaista se nadam....
komentiraj (7) * ispiši * #
